Projekat: Romkinje i Romi u Srbiji: Koliko se osećaju bezbedni?
12Mar2014

Osnažiti žrtve

Ne postoje podaci o položaju i potrebama Roma jer, naime, ne postoje ni približno tačni podaci o tome koliko Roma uopšte živi u Srbiji. Nagađa se da zajednica čini od 2 do 8 posto ukupnog stanovništva; na poslednjem popisu zabeleženo je oko dva odsto, ostali su za državu i dalje nevidljivi. Od popisanih, polovina živi ispod granice siromaštva i zajedno sa nevidljivim sunarodnicima čine najugroženiju zajednicu na uobičajenim spiskovima diskriminisanih u Srbiji, među kojima su deca i žene u višestruko ranjivom položaju.
Proces sistemske segregacije Roma započinje od rođenja, preko školovanja gde se slanjem u tzv. specijalna odeljenja ili drugim oblicima odvajanja od ostale dece utvrđuje budućnost građana drugog reda, do lišavanja prava na socijalnu zaštitu, rad i stanovanje.
Mada se tvrdnja o sistemskoj diskriminaciji Roma najčešće poriče sadržajem ustava i zakona koji garantuju zaštitu manjinskih grupa, praksa dozvoljava i oštrije ocene. Mehanizmi zaštite i kaznena politika suzbijanja diskriminacije uglavnom su neiskorišćeni, procedure su spore i neefikasne a javne politike bezvoljne.
Konačno, upravo nedostatak osnovnih podataka o ovoj zajednici rečito svedoči o odnosu države prema Romima a zauzvrat i o nepoverenju u javne institucije. Ne čudi zato ni saznanje da većina Roma do kojih dopiru različiti programi inkluzije, ne poznaje ni sadržaj svojih prava ni mehanizme za njihovu zaštitu.
Većina učesnika radionica i tribina održanih širom zemlje tokom protekle dve godine, u okviru programa „Jednake šanse za bolje mogućnosti – Jačanje Roma i Romkinja u borbi protiv diskriminacije”, uopšte nije čula za institut poverenika za zaštitu ravnopravnosti niti zna kakva su mu ovlašćenja – kao ni da je postupak za zaštitu od diskriminacije pred ovom institucijom hitan, da nije opterećen značajnijim formalnim uslovima u pogledu pokretanja postupka i da je u potpunosti besplatan.
Sa druge strane, nedavno istraživanje pokazalo je da petina predstavnika zakonodavne i izvršne vlasti na svim nivoima državne uprave – još uvek ne zna da je diskriminacija zabranjena zakonom. Više od polovine ispitanih iznelo je ocenu da su u institucijama u kojima rade, njihove kolege iznosile diskriminacione stavove ili sprovodile diskriminaciono ponašanje.
Od ukupnog broja pritužbi kancelariji poverenika za zaštitu ravnopravnosti koji se odnose na diskriminaciju po osnovu nacionalne pripadnosti, u više od trećine slučajeva kao osnov diskriminacije navedena je pripadnost romskoj nacionalnoj manjini. Značajniji je podatak, međutim, da je broj pritužbi koje stižu nesrazmerno mali u odnosu na obim diskriminacije kojoj su Romi svakodnevno izloženi.
Obrazovni program koji su Praksis i Regionalni centar za manjine realizovali za kancelariju poverenika za zaštitu ravnopravnosti, uz podršku ambasade Holandije u Srbiji, namenjen je prepoznavanju diskriminacije, i podsticanju pripadnika romske populacije, njihovih predstavnika i nevladinih organizacija posvećenih zaštiti ljudskih prava, da koriste antidiskriminatorne mehanizme zaštite, uključujući podnošenje pritužbi kancelariji poverenika za zaštitu ravnopravnosti.
Osim neinformisanosti o sopstvenim pravima i načinima zaštite, kao značajan uzrok neprijavljivanja slučajeva diskriminacije pokazao se – strah. Predstavnici nevladinih organizacija koje su realizovale program u izveštaju objavljenom krajem februara ukazali su na bojazan žrtava da će se prijavom diskriminacije samo dodatno zameriti počiniocu. Žrtve takođe obeshrabruje i odsustvo mehanizama za prinudno sprovođenje preporuka kancelarije poverenika.
Kako se navodi u izveštaju, kod pojedinih učesnika prisutan je ne samo strah od pogoršanja položaja zbog suprotstavljanja diskriminatoru nego i od osude sredine u kojoj žive. Još veća bojazan uočena je u pogledu mogućnosti da se traži sudska zaštita od diskriminacije.
U okviru projekta „Jednake šanse za bolju budućnost – jačanje Roma i Romkinja u borbi protiv diskriminacije“ održane su javne tribine u 16 gradova i opština u Srbiji, ali su iskustva uglavnom ista. Na tribini u Zrenjaninu učesnici su posebno ukazali na segregaciju romske dece i dece sa invaliditetom. Diskriminacija romske dece bila je tema i na tribini u Novom Pazaru, gde je pažnja posvećena slučaju segregacije dece iz interno raseljenih romskih porodica u obližnjem selu. Deca romske nacionalnosti koja pohađaju lokalnu osnovnu školu primorana su da pohađaju odeljenja koja su formirana isključivo za romsku decu, čije su učionice smeštene u posebnu zgradu odvojenu od škole koju pohađaju ostala deca.
Na tribini u Novom Sadu predstavljen je slučaj u kome je kancelarija poverenika utvrdila da je zaposleni u gradskom centru za socijalni rad diskriminisao Romkinje prilikom pokušaja podnošenja zahteva za novčanu socijalnu pomoć. Prema prijavi, socijalni radnik je potencijalne korisnice socijalne pomoći vređao, pretio im, seksualno ih uznemiravao i onemogućavao im pokretanje postupka za ostvarivanje prava na socijalnu pomoć. U Novom Sadu je naveden i primer sudskog postupka u kom je, povodom tužbe Praksisa, osnovni sud utvrdio da je gradska uprava za opšte poslove diskriminisala lica romske nacionalnosti u postupcima naknadnog upisa u matične knjige.
U okviru programa učesnicima je objašnjeno kako mogu da podnesu pritužbu kancelariji poverenika, koje podatke je potrebno da navedu i koje dokaze mogu da prilože kako bi dokazali svoje tvrdnje. Da bi se obraćanje povereniku učinilo što jednostavnijim sa učesnicima su popunjavani obrasci pritužbi i otklonjene su nedoumice oko podnošenja i popunjavanja pritužbe. Podnosiocima pritužbi na raspolaganju je stručna služba poverenika kao i lokalne nevladine organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava, a koje su ovlašćene da i same pokrenu postupak pred poverenikom u ime žrtava diskriminacije.
Kako se navodi, iz dosadašnje prakse kancelarije poverenika za zaštitu ravnopravnosti pokazalo se da se najveći broj pritužbi pripadnika romske nacionalnosti odnosi na diskriminaciju dece u oblasti obrazovanja, a zatim slede pritužbe koje se odnose na diskriminaciju u oblasti stanovanja i javnog informisanja. Kod ukupnog broja pritužbi koje se odnose na diskriminaciju po osnovu nacionalne pripadnosti, u 35,81 odsto slučajeva kao osnov diskriminacije navedena je pripadnost romskoj nacionalnoj manjini. Mišljenja koja je izdala kancelarija poverenika pokazuju da su ove pritužbe u velikom broju osnovane – u 68 odsto postupaka koji su meritorno okončani utvrđeno je da je izvršena diskriminacija. U ukupnom broju svih mišljenja kojima je utvrđeno postojanje diskriminacije po bilo kom osnovu, u 20,4 odsto slučajeva bila je reč upravo o diskriminaciji po osnovu pripadnosti romskoj nacionalnoj manjini.
Pripremila Milica Jovanović
Projekat „Jačanje Roma i Romkinja u borbi protiv diskriminacije”
Peščanik.net, 12.03.2014.